Trudnoća s toddlerom: moje iskustvo trudnoće uz dvogodišnjaka

Autor: Andrea Balić Lučić

Datum: 30.06.2026.

Još otkako sam prvi put ostala trudna, stalno sam čitala o ključnim prvim godinama za djetetov razvoj. Svugdje su se spominjale prve tri godine kao najvažnije i tad sam odlučila da je “idealno” vrijeme za novu bebu kad Lovro napuni tri godine. Ali, kako kaže stara izreka: dok čovjek radi planove, Bog se smije. Tako je nekako bilo i kod nas. Ostala sam trudna prije nego što je Lovro napunio 18 mjeseci. 

Prve emocije 

Prve emocije su bile mix svega odjednom – sreće, šoka, panike, kako ćemo mi to izvesti, ovo nije bio naš plan i stotine drugih pitanja koja su mi se krenula motati po glavi. Svakako se nisam osjećala spremnom za još jednu bebu u tom trenutku. Još sam dojila, Lovro se često budio noću, nije prošlo “dovoljno” vremena od mog povratka na posao…Dolazak druge bebe mi se u tom trenutku činio kao ogroman izazov kojem nisam dorasla. S druge strane, bila sam svjesna činjenice da bih trebala biti zahvalna što sam opet uspjela zatrudnjeti tako brzo i ne preispitivati “tajming”. 

Krivnja 

Međutim, uskoro me preplavio osjećaj o kojem nisam dotad razmišljala, a to je krivnja. Iako sam navikla na to da je ona sastavni dio majčinstva, ovdje se radilo o sasvim drugoj dimenziji – krivnji na dva fronta.

Grizla sam se gledajući Lovru i razmišljala jesmo li “previše ubrzali” s novom trudnoćom, hoće li se osjećati manje voljeno i hoće li mu nešto faliti zbog toga što uskoro neće imati našu nepodijeljenu pažnju. Dodatno, odlučila sam s drugom bebom ispraviti greške koje sam radila s Lovrom (što sam saznala kasnije, dodatnom edukacijom). I onda sam osjećala krivnju prema Lovri što ću sad neke stvari odraditi kako treba, a opet, ne mogu ih svjesno raditi krivo. Ovo je čisto da prikažem razinu misli koje su mi se motale po glavi kroz cijelu trudnoću. Da ti mozak pukne! 

Istovremeno sam osjećala krivnju prema novoj bebi. U prvoj trudnoći sam mogla u miru planirati dolazak bebe, kupnju opreme i odjeće, educirati se o svemu i odmarati koliko treba. Druga trudnoća je bila jedno “sporedno stanje”. Dok sam u prvoj bila disciplinirana oko treninga za trudnice, uzimanja prenatala i unosa vode, druga je bila dodatak mijenjanju pelena, pripremi obroka, čitanju slikovnica i uspavljivanju. 

Najveći šok na koji me nitko nije pripremio 

Iako se itekako sjećam umora i cjelodnevnih mučnina iz prve trudnoće, postoji jedna bitna razlika u drugoj trudnoći o kojoj mi nitko nije ništa rekao. 

Nemaš luksuz ležati, odspavati ili se u miru boriti s mučninama. 

Imala sam tu sreću da muž radi od kuće pa mi je mogao olakšati teška jutra dok se ne bih prebacila s Lovrom kod svojih na čuvanje dok radim (jer nije još išao u vrtić), ali jedan mi se događaj posebno urezao u pamćenje. 

Bilo je jutro, Marko je bio na sastanku, a Lovro je trebao doručkovati. Mučnine su mi bile toliko jake da fizički nisam bila u stanju ustati s kauča i pripremiti mu doručak, a nisam se mogla ni opustiti i probati doći sebi jer me dijete trebalo u tom trenutku. Taj osjećaj nemoći i bespomoćnosti me dugo pratio dok nisam prihvatila da je to sad “novo normalno”. 

Dvije stvari sam osvijestila u tom trenutku: 

1. Neće cijela trudnoća tako izgledati. 

2. Ako i bude, naviknut ću se kao i na sve dosad pa ću lakše podnositi ovakve situacije. 

Trudna, ali život nije stao 

Tako je nekako i bilo do samog kraja. Stvari koje su mi se činile nezamislivima u tom trenutku postale su realnost i svakodnevica kroz cijelu trudnoću. Da mi je netko rekao da ću se u 40. tjednu trudnoće saginjati i skupljati loptice po podu, nositi dvogodišnjaka koji trči preko cijele livade i spremati njega i kolica svaki dan u auto (dvaput), rekla bih mu da je lud. 😅

Skoro do kraja trudnoće sam radila puno radno vrijeme, a nakon posla sam bila potpuno posvećena Lovri. Dane smo provodili igrajući se s autićima na podu, čitajući slikovnice, odlazeći na igralište i obavljajući druge aktivnosti.

S vremenom sam morala prihvatiti da ne mogu sve i da neke stvari jednostavno više nisu prioritet. Prestala sam čistiti kupaonicu i općenito se baviti većinom kućanskih poslova. Marko je u tom periodu preuzeo najveći dio svega što je trebalo obaviti po kući, a ja sam zadržala ono što mi je bilo lakše uklopiti u dan, a to su priprema dijela obroka, pospremanje kuhinje i pranje odjeće.

Trudnoća i toddler koji želi biti samo kod mame

Jedan od najvećih izazova moje druge trudnoće bio je to što sam još uvijek dojila Lovru u prvoj polovici trudnoće. Uspavljivala sam ga isključivo dojenjem, a noći su često bile isprekidane buđenjima. Iako sam se osjećala potpuno iscrpljeno u nekim trenucima, iznenadilo me koliko sam dobro uspijevala funkcionirati tijekom dana. Valjda to ide kao i inače u majčinstvu – otkriješ snagu za koju ni ne znaš da imaš u sebi. 

S nošenjem Lovre sam se vodila vlastitim instinktom i preporukama ginekologice. Nisam ga prestala nositi preko noći samo zato što sam ostala trudna (iako su me svi upozoravali na to da bih trebala). Ali, ako je trebao zagrljaj ili malo bliskosti, dobio bi je. Međutim, doktorica me upozorila na to da bih trebala smanjiti količinu nošenja pa sam nastojala prepustiti taj zadatak drugima kad god sam mogla. Iako, sad kad se prisjećam, mislim da do kraja trudnoće nije prošao dan bez nošenja ili dizanja (iz ovog ili onog razloga). 😅 

Ono što sam nastojala posljednjih nekoliko mjeseci trudnoće je organizirati druge članove obitelji da što manje budem sama s Lovrom dulje vrijeme. Ne zato što nešto nisam smjela ili mogla, nego zato što sam znala da postoje trenuci kada će mu trebati više nošenja, dizanja ili fizičke pomoći nego što sam mu ja tada mogla pružiti bez nelagode. Mogućnost da taj zadatak preuzme Marko ili netko drugi mi je donijela mir jer nisam morala birati između svojih granica i njegovih potreba.

Kako smo djetetu rekli da dolazi beba 

Čim smo saznali da čekamo bebu, počeli smo Lovri polako pričati da će dobiti bracu. Naravno, u toj dobi pojam trudnoće i dolaska nove bebe još je prilično apstraktan. Zato nam je bilo važno pronaći načine da mu približimo što se zapravo događa i što znači kada kažemo da je braco kod mame u trbuhu.

Nismo očekivali da će odmah sve razumjeti. Kroz razgovore, igru i knjige počeo je povezivati da beba raste kod mame, da će jednog dana doći kući i da će postati važan dio naše obitelji. U zadnjem tromjesečju smo intenzivno čitali slikovnice u kojima glavni lik dobiva brata ili sestru i opisuje se cijeli period trudnoće. 

Najbolje su nam bile “Pino uči pripovijedati” i “Tomica postaje stariji brat”. Mislim da su baš puno pomogle da osvijesti da je u maminom trbuhu stvarno beba i da će brzo doći dan kad mama više neće imati veliki trbuh, nego će braco biti s nama kući. 

Priprema toddlera za dolazak bebe

Trudili smo se da pripreme za dolazak brata budu što prirodnije i bez velikih promjena odjednom. Nismo htjeli da dolazak bebe poveže s gubitkom nečega što mu je važno. Ako je neku rutinu trebalo mijenjati, pokušavali smo to napraviti dovoljno rano prije poroda kako ne bi imao osjećaj da mu je beba nešto “uzela”. Isto tako nismo htjeli ni previše idealizirati period kad braco dođe, već smo mu pokušavali prikazati taj dio dosta realno. Da će braco puno spavati i plakati kad dođe, da će mu moći dati puno pusa u nožice i maziti ga, ali da će morati čekati za neku aktivniju igru. 

Pomoglo nam je i to što smo bili okruženi s dosta beba pa smo stalno uspoređivali te bebe s bracom kad dođe i kako će to izgledati. Najvažnije nam je bilo uključiti ga u cijeli proces. Pokazivali smo mu odjeću za bebu, zajedno slagali stvari koje će trebati i pričali o tome kako će uskoro braco doći kući i da će nam pomagati s presvlačenjem i kupanjem. Naravno, nismo očekivali da će u potpunosti razumjeti što ga čeka. Teško može zamisliti kako izgleda život s novorođenčetom. Ali vjerujem da mu je pomoglo to što beba nije stigla kao potpuno iznenađenje, nego kao netko o kome smo mjesecima razgovarali i koga je na kraju željno iščekivao. 

Stvari koje sam najčešće guglala u trudnoći

Tijekom druge trudnoće sam često guglala odgovore na sva ona pitanja koja mi nisu izlazila iz glave: Hoće li biti ljubomoran na brata? Trebam li ga odviknuti od pelena prije dolaska bebe? Smijem li ga i dalje nositi? Gdje bi trebao spavati – u svojoj sobi ili s nama? Kako će podnijeti moje odsustvo dok budem u rodilištu? Treba li doći u rodilište kad budem izlazila s bebom ili da bebu vidi tek kad dođemo kući?

Ono što sam s vremenom shvatila jest da za većinu tih pitanja ne postoji jedan univerzalan odgovor. Svako dijete reagira drugačije, a svaka obitelj pronađe svoj način.

Ipak, savjeti gotovo svih stručnjaka i iskustva drugih roditelja svodili su se na nekoliko istih poruka: nema potrebe uvoditi velike promjene neposredno prije dolaska bebe, važno je zadržati što više poznatih rutina i ne očekivati od dvogodišnjaka da odmah razumije što se događa.

Što mi je najviše olakšalo trudnoću

Kada danas razmišljam o cijeloj trudnoći, jasno mi je da me nije spasio neki čarobni trik, nego podrška ljudi oko mene i spuštanje vlastitih očekivanja. Najviše mi je pomoglo to što nisam morala sve sama, što su bake uskakale oko ručkova i čuvanja Lovre, a Marko oko kućanskih poslova. Kuća nije uvijek bila savršeno pospremljena, večera nije uvijek bila planirana danima unaprijed i naučila sam da to ne znači da sam lošija žena ili mama i da je to jednostavno takav period života.

Dodatno, mislim da je jednaki doprinos dalo Lovrino ponašanje, odnosno kombinacija njegovog karaktera i nečega što smo poticali od samog rođenja – fokus i solo igra. Tijekom druge trudnoće je razvio ljubav prema crtanju i slaganju slagalica i magneta, još više pojačao ljubav prema čitanju i vožnji autića te je htio sudjelovati u pripremi obroka i pomagati u kućanskim poslovima, poput stavljanja odjeće i suđa u perilicu, vješanja robe na sušilu i slično. To nam je svima olakšalo brigu o njemu jer nije išao u vrtić, a ne gleda još ni crtiće pa su nam jako pomagale faze mirnih aktivnosti u danu i periodi njegove samostalne igre. 

Što se tiče drugih gore navedenih tema koje sam guglala, planirali smo ga odviknuti od pelena i prebaciti u svoju sobu prije nego što beba dođe. Međutim, na kraju ipak nismo pa ćemo vidjeti kad rodim koliko smo si zakomplicirali život s tim ili će funkcionirati i trenutna situacija (da Lovro spava s nama u krevetu). Doduše, čitala sam dosta o regresijama koje starija djeca dožive kad dođe beba (npr. počnu opet piškiti u gaće iako su se naviknuli na tutu i sl.) pa sam se i time tješila da nije još sve izgubljeno. 😅 

Također, tema o kojoj sam se dosta educirala je bila sprječavanje ljubomore kod starijeg djeteta pa smo tijekom trudnoće pazili da ni za što ne okrivljujemo bebu. A i ostale članove obitelji smo upozoravali na to. Znači, ako ga nisam mogla nositi u nekom trenutku, ne bismo rekli da ne mogu zbog bebe u trbuhu, već da me bole leđa ili da ne mogu iz nekog drugog razloga. 

Stvari za samostalnu igru koje su vrijedile svakog eura 

Iz našeg iskustva, ovo su stvari koje su nam se pokazale kao najisplativija investicija: 

• Slikovnice (serijali) – Pino, Medo Bruno, Pip i Popi, Moja prva knjiga (Montessori)…
• Bojice za crtanje 
• Ploča za crtanje (magnetna) 
• Magneti za slaganje figurica (kostimi i sportaši) 
• Puzzle
• Lego kocke
• Autići – pogotovo oni s navojem koji proizvode određene zvukove dok ih se vozi
• Montessori toranj – na taj način smo ga mogli uključiti u pripremu jednostavnijih obroka 

Strahovi pred porod

Kako se približavao termin poroda, sve manje sam razmišljala o samom porodu, a sve više o Lovri. Nakon što sam jednom već rodila, znala sam otprilike što me čeka u rodilištu. Ono što nisam znala bilo je kako će Lovro podnijeti činjenicu da mame odjednom nema jer nismo nikad proveli noć odvojeno. To je bio moj najveći strah. Jednako tako mi je bila bolna pomisao da ga par dana neću vidjeti i steglo bi me nešto u želucu čim bih pomislila na tu razdvojenost i koliko će mi faliti dok budem u bolnici. 

Pitala sam se hoće li plakati za mnom, hoće li tražiti da ga uspavam, hoće li razumjeti zašto nisam kod kuće. Brinulo me i hoće li porod krenuti usred noći, tko će ga pričuvati i hoćemo li sve stići organizirati na vrijeme. Zato smo posljednjih tjedana imali jasan plan. Znali smo koga zovemo ako porod krene, tko može doći usred noći (i spava s upaljenim zvukom mobitela zadnjih tjedana) i gdje će Lovro biti dok smo mi u rodilištu. 

Za kraj…

Ako trenutno čitaš ovo s pozitivnim testom u ruci i toddlerom koji te zove iz druge sobe, znaj da ne moraš odmah biti oduševljena i znati kako će sve skupa izgledati za par mjeseci. Daj si vremena da prihvatiš novu situaciju i prigrliš je s vremenom. 

Kako bih ti olakšala taj period i dala neke ideje, ostavljam ti popis nekih odluka i navika kojima smo se mi vodili. Ako se to uklapa u vašu rutinu i obiteljsku dinamiku, nadam se da će pomoći. Ako ne, slobodno ih iskoristi kao ideju i prilagodi vašim navikama. 

• Ako želiš prestati s dojenjem, prebaciti starije dijete u svoj krevet/sobu ili ga odviknuti od pelena ili dude, napravi to dovoljno rano prije dolaska bebe kako ne bi imalo osjećaj da mu dolazak bebe nešto oduzima ili dodatno remeti rutinu.  

• Probaj prebaciti što više kućanskih poslova na nekog drugog, bilo da je to muž, mama, svekrva ili spremačica. Ostavi samo one za koje znaš da ćeš ih moći odrađivati bez da ti predstavljaju preveliki problem. 

• Probaj razvijati što više djetetovu sklonost prema mirnijim aktivnostima i zainteresirati ga za slikovnice, crtanje, slaganje, pomoć s kućanskim poslovima – što god će ti dati 30 minuta predaha u danu. Znam da ovo nije moguće kod svih jer su djeca različita, ali svejedno možeš pokušati s raznim aktivnostima da vidiš koja mu najviše paše. Na instagramu se može naći dosta DIY videa s raznim idejama pa škicni tamo za inspiraciju. 

• Neka netko preuzme odlazak u parkić s djetetom barem jednom dnevno. Ono će dobiti potrebnu aktivnost i svježi zrak, a ti malo vremena za sebe. Možeš ga iskoristiti ili za odmor ili za obavljanje obaveza koje imaš, ali svakako će ti olakšati dan. 

• Čitaj mu i pričaj što više o bebi, da će uskoro doći kući, kao i kako će to izgledati kad dođe (bez uljepšavanja). Probaj mu što više uspoređivati vašu situaciju s onom koju čitate u slikovnicama. Neka mazi i ljubi trbuh i ponavlja da je u trbuhu braco ili seka.

• Uključi dijete u pripreme za dolazak bebe. Pokazuj mu prematalicu i kako će moći pomagati s mijenjanjem pelena, kupanjem, čitanjem slikovnica bebi i slično. Ali drži realnu granicu da ne očekuje odmah aktivnu igru s bebom. 

• Pazi kad pričaš o bebi i zašto nešto ne možeš, ne samo tijekom trudnoće, već i kasnije. Nemoj kriviti bebu ni za što da mu ne stvaraš veći otpor prema dolasku bebe i promjeni koja ga čeka. 

• Imaj spreman plan za porod, pogotovo ako krene po noći. Ovo uključuje par područja: koga zovete da dođe čuvati starije dijete, vodite li ga negdje (npr. kod bake), hoće li biti s tatom dok si u bolnici ili će se prebaciti i dijete i tata kod bake tih par dana, hoće li doći po tebe u rodilište ili ćeš ga vidjeti tek kad dođeš kući i slična pitanja. Imaj spremnu torbu sa stvarima za starije dijete ako neće biti kod kuće dok si u bolnici. 

Dok sam ovo pisala, čekala sam dan poroda (točnije, napunila 41. tjedan), tako da još nemam zaključak oko samog odlaska u rodilište i života nakon dolaska bebe. Tu priču ću napisati kad mi prođe postpartum pa slobodno škicni da vidiš moje iskreno mišljenje o tome što smo mogli bolje, a što nam se isplatilo. 🙂 

Sadržaj u Našim pričama predstavlja osobna iskustva mama i ne zamjenjuje stručni savjet. Svako majčinstvo je drugačije — za sve što se tiče tvog zdravlja ili zdravlja tvoje bebe, obrati se svom liječniku ili pedijatru.