Strah od BLW metode

Autor: Paula Kovačević
Datum: 12.06.2026.

Nikad dosta strahova 

Strah od alergijskih reakcija i gušenja potpuno je normalan i opravdan – i ne trebaš ga se sramiti. Baš zato moj prvi korak u dohrani nije bio hrana, nego edukacija i priprema za ovaj “projektić”. Ako si mama koja čita ovu priču, vjerujem da dijelimo slične ili iste osjećaje prema uvođenju dohrane – želiš to napraviti na najbolji mogući način, ali ne znaš odakle krenuti. 

Dok sam se pripremala, prijateljice su mi preporučile nekoliko Instagram profila koje sam zapratila, ali taj mi sadržaj nije puno pomogao da se oslobodim straha. Trebalo mi je nešto konkretnije i temeljitije i zato smo za sve nove mame koje kreću u dohranu pripremile tekst Uvođenje krute hrane kao bazu, teoriju i edukaciju od koje sve kreće.

Ovo je naša priča o tome kako sam taj strah pobijedila i kako sam se istinski počela veseliti kuhanju svakog obroka za našu malu familiju.

Stvari kojih nisam bila svjesna

Najviše me iznenadilo koliko toga nisam znala, i to ne o samoj hrani, nego o odnosu prema hrani koji se gradi od prvog zalogaja. Hrpa malih navika za koje pojma nisam imala da su zapravo krive, a danas ih svjesno izbjegavam.

Prve na popisu su: „Leti, leti avion”, „Ajde jedna žlica za mamu, jedna za tatu, jedna za baku” i sve te slatke male emocionalne ucjene kojima mi roditelji automatski znamo posegnuti. A kad zapravo razmislim – zašto bih u dijete trpala još jedan zalogaj ako ga ono ne želi? Naučila sam poštovati Tomino „dosta”, koliko god mi ruka sama išla prema toj zadnjoj žlici. 

Trudim se imati mindset “jede kad je gladan”, ali i kuhati ukusno i fino jer tko jede kad je bljakasto. U tom mindsetu mi je pomoglo dojenje koje funkcionira na isti način – beba jede dok je gladna, a prestane kad je sita. Tako sam sama sebe prevarila i dala mu povjerenje da odluči sam koliko želi pojesti. 

Druga na popisu je brisanje bebinih usta žlicom nakon svakog zalogaja. Ne znam zašto, ali ta aktivnost mi je bila urođena kao nešto prirodno i normalno, a zapravo je kontraproduktivna. Ako nakon svakog zalogaja bebi brišem usta i područje brade, znači da ga svaki put prekidam u nekom njegovom flowu kada već vjerojatno rukicom ide prema idućem zalogaju. Zapravo nisam bila svjesna da brisanje nakon svakog zalogaja gotovo uvijek dolazi iz nelagode nas odraslih s neredom, ne iz potrebe djeteta.

Treće su distrakcije za stolom (crtići, ekrani, slikovnice, igračke, bilo kakvo zabavljanje bebe). Lako je upaliti nešto da “prođe mirnije”, ali to vodi ravno u nesvjesno jedenje – dijete pojede, a da uopće nije skužilo ni što ni koliko, što kasnije može prouzrokovati velike probleme s hranjenjem (slabije prepoznavanje gladi i sitosti, prejedanje, slabije učenje samostalnog jedenja, izbirljivost u hrani, veći rizik od gušenja, lošije prehrambene navike kasnije, teže uspostavljanje zdravog odnosa prema hrani itd.).

Nije apsolutno bilo uvijek ovako idealno, naravno da sam glumila klauna u X navrata, ali je to mindset kojem sam težila. 

Još jedna od stvari na koje danas nisam ponosna je bila ta što sam Tomu ponekad hranila u BabyBjörnu, u poluležećem položaju, i bila sam zbog toga jako osuđivana – i s pravom jer je to baš baš opasno. Beba mora jesti uspravno, i to mi je s vremenom postalo pravilo i granica koju držim (iako nekad popustim pa se sjetim da treba paziti na sigurnost bebe).

Pustila sam ga i da se hrani sam, koliko god neuredno to izgledalo jer baš tako najviše uči. I jeli smo zajedno, kao obitelj, jer beba oponaša nas roditelje – ako ja jedem na brzinu i skrolam Instagramom, teško mogu očekivati da on mirno sjedi za stolom.

Iz uvođenja dohrane sam shvatila nešto jako lijepo – sve to bila je savršena prilika da unaprijedim naš obiteljski jelovnik i rutine. Kad te malo oko gleda i kopira svaki tvoj zalogaj, nekako ti se više ne jede ono što ne bi htjela da jede i tvoje dijete.

Što nam je olakšalo uvođenje dohrane

Nekoliko sitnica stvarno mi je olakšalo život i uvođenje dohrane.
Silikonske četkice za zubiće pomogle su mi s gag refleksom, a usput su smirivale i zubiće koji su baš tada navaljivali (mi smo koristili babylove set za prvu njegu zuba). Voljeli smo i silikonske lizalice, odnosno sisače za voće i povrće, savršene za cuclanje i prvo upoznavanje s okusima (babylove sisač za voće i povrće, 6 mj+).

Ali najveća pomoć nisu bili gadgeti. Meni su to bile druge mame koje su prolazile isto i podržavale me bez osude i bez nabijanja pritiska da odmah moram krenuti s BLW-om. I naravno, moja najdraža susjeda Nina koja je samnom prošla svaki zalogaj dohrane. Kuhale smo za klince, dijelile kantice i posudice s toplom hranom, sherale iskustva i recepte. To je nešto što svakoj mami treba, uvijek. 

Edukacija roditelja – ne samo mame

Edukacija i priprema su ključne, i to ne samo mamina. U današnjoj literaturi intenzivno se gura BLW dohrana, pa sam dobila dojam da, ako krenem s kašicama, radim nešto jako krivo. Istina? Istina je da treba krenuti onako kako se roditelji osjećaju sigurnije – ali istina je i da BLW ima puno više benefita, pa treba naći vlastiti balans.

Jednako je važno da su oba roditelja – i svi ukućani – usklađeni oko plana. Meni je bilo bitno da muž i ja imamo jednake stavove prema hrani koje prenosimo na dijete i da se međusobno ne “gazimo”, nego podržavamo. Ovo je velik korak za cijelu obitelj.

Pomoglo mi je i da unaprijed razumijem kako se uvode alergeni, kakve reakcije mogu očekivati, kako točno postupiti u slučaju gušenja i kako razlikovati gag refleks od pravog gušenja. O svemu tome možeš naučiti u našem mama360 booku Alergije i tekstu Prva pomoć za bebu.

Kombinacija BLW-a i kašica = spas

Iskreno su me živcirala pravila i očekivanja okoline. Danas je sve glasniji stav da su „kašice loše”, a BLW „top”. Kužim odakle to dolazi, ali teško je mami koja prvi put u životu treba ponuditi djetetu komad hrane. I potpuno je OK biti fleksibilan i imati hibridni model u početku.

Za moj mir najbolja je bila baš kombinacija. Najveća mana kašica bila mi je to što beba hranu uglavnom guta umjesto da uči žvakati, a kod nas je razvoj oralne motorike bio posebno bitan jer je Toma imao skraćeni frenulum. Prvih par tjedana radili smo kombinaciju s više kašastog, drobljenog i prekuhanog, pa sam postupno uvodila veće komade – onda kad sam ja bila sigurnija, i često u prisutnosti prijateljica koje su već prošle dohranu pa su mi bile as u rukavu ako nešto krene po zlu.

Prvi zalogaji

Krenuli smo s dohranom u krilu i klimavi u hranilici, podbočeni s puno jastučića. Oblačila sam Tomu u odjelce na koje bih stavila bibs / slinček i dala mu žlicu u ruke. Danas se jako smijem kako sam to radila jer je zaista bilo nepotrebno, no bila sam toliko uzbuđena i prestrašena da je baš tako moralo biti. Toma bi zbrljavio malo po sebi, malo po rukama, malo po meni, a ostalo po hranilici. Rezultat? Ništa nije pojeo, a TREBAO je. Tak sam si ja tada razmišljala.

Realnost? Sve je bilo baš kako je trebalo biti. Prvi dani su malo mrljanja, malo igranja i puno istraživanja. Nisam bila nervozna ni frustrirana jer „ništa nije pojeo”, zato što sam znala da je to ispravan početak i da će kroz nekoliko tjedana istraživanja početi zaista unositi konkretnije količine i nutritivne kalorije. Također, nisam bila ljuta ni tužna jer nisam gubila vrijeme na dodatno nakuhavanje za njega – nudila sam mu sve isto što smo muž i ja jeli, od prvog dana do danas. I to je spas – ako beba ne pojede, nema veze, takav je dan, pojeli su roditelji i svi smo “ručali” zajedno za stolom.

Klopa za prvih mjesec dana

Prvi korak u pripremi mi je bila analiza svega što sam prikupila — excel tablice s namirnicama po kategorijama, zapisi dobrih kombinacija namirnica i začina, raspored nuđenja i uvođenja proteina po tjednima, raspis svih alergena s checklistama za uvođenje po tjednima i još hrpa bilješki što i kako. Nekad u životu je priprema potrebna samo da bi osoba bila spremna za veliki korak unaprijed, a ovo je bio način da mi sigurno zakoračimo u dohranu. 

Većinu voća i povrća kuhala sam na pari ili u pećnici. Svaki obrok sam možda i prekuhala, samo da budem sigurna da je jako mekano. Kad bih prstom stisnula povrće da provjerim mekoću, doslovno bi se raspalo. Mislila sam da je to bolji i “sigurniji” pristup, ali tako prekuhano se ne može ni uzeti u ruku. Zato sam s vremenom od prekuhanog i druckanog prelazila na kuhano taman koliko treba — da beba može lijepo primiti u ruku kuhanu namirnicu.

Nudila sam nekoliko puta tjedno meso i ribu — ne znam je li bilo previše ili premalo, ali znam da bih danas napravila isto. Koristila sam razne začine (sve osim soli i šećera) i trudila se nuditi različite okuse i teksture.

Voljela bih da zapamtiš ove dvije stvari koje su meni pomogle:

• Beba ne zna da se za doručak ne jede blitva ili riba, to je navika odraslih da se to “ne jede za doručak”. Ponudi bebi ono što imaš pri ruci, u sigurnom obliku za uzrast. 
• Bebi je apsolutno svaki okus potpuno novi i zanimljiv, isto vrijedi i za teksture povrća, voća, proteina, žitarica. Nije važno koju namirnicu ćeš ponuditi prvu ili drugu ili treću, redoslijed nije bitan, ali je mami lakše kada ima orijentir odakle krenuti i kako su to radile druge mame. 

Solid starts 

Ono što mi je najviše pomoglo bila je lista namirnica i kako ih ponuditi, koliko sitno, u kojem obliku, da bude sigurno i da se Toma može sam hraniti.

Moj trik: na Google upišem „solid start” + ime namirnice i otvorim Images. Odmah dobijem info kako tu namirnicu narezati ili pripremiti za bebinu dob. Solid Starts je aplikacija koju su radili terapeuti za hranjenje, baš oko sigurnosti i sprječavanja gušenja – zato mi je oblik namirnice uvijek bio prva provjera prije nego nešto ponudim.

Prvi koraci i mali uspjesi

Prvi tjedni kod nas bili su za upoznavanje tekstura i okusa, a ne za pravi unos kalorija. Gledala sam koliko je pojeo samo da znam treba li mu još podoj, bez pritiska da „mora” pojesti određenu količinu. U prvim danima to je bilo zaista zanemariva količina. 

Kad pričamo o količinama, jedno želim da zapamtiš: uspoređivanje s drugom djecom je zlo koje nikome ne treba. Jedina usporedba koja ima smisla je tvoja beba jučer i tvoja beba danas. Meni je to osobno bio najteži zadatak jer smo imali momente u dohrani kad smo imali tek 2 obroka, a naši prijatelji bebači su već bili na 3 obroka i jednoj užini. 

Imali smo dana bez proteina, dana bez nutritivno bogatog obroka, dana na kupovnoj kašici i dana bez krute hrane. Imali smo i pauzu od 2 tjedna kad je bilo svega previše pa smo si dali vremena da dođemo sebi. Sve to je bilo OK jer sam se ja kao mama osjećala dobro i nisam imala potrebu nabijati pritisak da mora jesti svaki dan po nekom izmišljenom PS-u. Takav mindset bio mi je spas da ne prolupam u moru očekivanja i moranja.

Ako si mama koja danas razmišlja o dohrani ili je tek uvodi, neka ti ova moja priča bude orijentir i ohrabrenje. Dobar tek vam želim!

Sadržaj u Našim pričama predstavlja osobna iskustva mama i ne zamjenjuje stručni savjet. Svako majčinstvo je drugačije — za sve što se tiče tvog zdravlja ili zdravlja tvoje bebe, obrati se svom liječniku ili pedijatru.