Kako smo se rastali od pelena

Autor: Dora Šerbec
Datum: 16.04.2026.

Kažu “kad je dijete spremno”

Iskreno, i ja sam bila jedna od onih koje su vjerovale u priču da djeca kad su stvarno spremna, pelene “riješe” u 2 dana. Toliko puta sam to čula da mi je postala neka vrsta očekivanja. I baš s tim mindsetom sam i krenula u skidanje pelena kod Kim uvjerena da će to biti relativno brzo i bez neke velike drame.

Ali vrlo brzo sam shvatila da to kod nas neće ići tako i da između teorije i stvarnog života postoji razlika hehe!

Krenuli smo lagano (i bez uspjeha)

U sve sam ušla s idejom da će to biti brzo i jednostavno i ono što stalno slušaš “Kad su spremni, riješe to u dan-dva” mi je stalno bilo u glavi. I nadala sam se da će i kod nas to ići baš tako.

Sve je krenulo za Kimin 2. rođendan – svi koji su me pitali što da joj kupe su dobili neki odgovor za “skidanje-iz-pelena-related” poklon tako da je dobila: klasičnu tutu, prijenosnu tutu (jako fora i praktična stvar za period odvikavanja), podfutrane deblje gaćice, slikovnicu Pino i nova tuta itd. 

Na početku smo svaku večer prije kupanja sjedili na tuti, pričali priče i zbilja bi se nekad popiškila u nju! Ali mustrica je ubrzo skužila da ćemo pričati priče bez obzira na to popiškila se ona u tutu ili ne pa nas je uskoro počela iskorištavati samo za čitanje priča bez da je išta drugo “obavila” u tutu. Međutim, nastavili smo svaku večer svejedno sjediti na njoj prije kupanja – nadali smo se da će nam se možda nekad posrećiti!

Možda nam “upali” na moru?

Za 2 mjeseca je Kim išla na more s bakom i baka je nastavila stavljati je na tutu svako jutro i navečer, ali nije se ništa spektakularno događalo niti je bilo kakvog napretka. 

Kim je tijekom dana bila bez pelene na plaži, imali smo tutu uz sebe i mislila sam – evo, sad će. Ali nije. Sjedila bi na tuti, ali bez rezultata. Tu i tamo bi se slučajno popiškila, ali to nije bilo to. Nije bilo kontinuiteta ni osjećaja da napredujemo.

U jednom trenutku smo krenuli malo “jače” – češće nuditi tutu, pitati, podsjećati… i baš sam osjetila da joj to postaje naporno i da bi ona mogla stvoriti averziju prema tuti. I tu sam odlučila stati. Rekla sam: “Ma znaš što, idemo napraviti pauzu.”

Dva dana nitko nije spominjao tutu. Nismo je pitali, nismo analizirali, nismo ništa. I naravno – nakon ta dva dana ona sama pita: “Gdje je tuta?”

Taj trenutak mi je bio znak da sve to mora doći iz nje, a ne iz mog forsiranja.

Kaos pa skoro odustajanje

Kad smo se vratili u Zagreb, tjedan dana prije vrtića, odlučila sam – sad idemo probati opet. Rekla sam joj da smo pelene zaboravili na moru, da ih više nemamo i da sad doma imamo gaćice. I zaista sam sve pelene pobacala da i sama sebe uvjerim u “Ok, idemo sad u to i nema natrag.”

Bila sam spremna – imala sam hrpu gaćica (preko 20), rezervnu robu, vlažne maramice svugdje, ručnike, vrećice za mokru robu, debeli ručnik u autosjedalici… I dobro da jesam jer mi je na kraju sve od navedenog trebalo!

Prva dva dana su bila totalni kaos. Piškenje posvuda, kakanje u gaće, stalno presvlačenje, doslovno sam pola dana provodila brišući i perući. To je onaj dio o kojem nitko baš ne priča, ali je realnost.

Tuta je bila stalno uz nas – nosili smo je iz sobe u sobu i to se pokazalo super jer kad bi “uhvatila moment”, nije morala daleko. Na početku sam je podsjećala stalno, ali sam brzo vidjela da joj idem na živce jer ju je počela bez razmišljanja automatski odbijati. Tu sam stala i promijenila pristup.

Prestala sam pitati i počela sam nuditi kroz situacije:

• prije izlaska: “Ajmo probati prije nego idemo van.”
• prije spavanja (dnevnog i noćnog) uz čitanje priče dok sjedi na njoj
• kroz igru: sjednemo i čitamo slikovnice

Bez pritiska, ali iskreno, drugi dan sam bila spremna odustati jer nije bilo napretka. Baš sam mislila: “Ovo nema smisla. Nije spremna i neću forsirati dijete.”

Famozni “peti dan”

I onda sam čula za to “Pravilo 5 dana” tj. da se često baš peti dan dogodi neki klik pa sam si rekla “Ajde, izdržat ćemo još koji dan.”

I stvarno… peti dan!

Još uvijek smo bili u tjednu prije početka vrtića i Kim je bila s bakom u parku, na trampolinu, i u jednom trenutku je skužila da mora piškiti. Nisu imale tutu sa sobom i baka ju je stavila da piški na travu i to joj je bilo nešto najzabavnije ikad 😄

Taj moment joj je bio totalni “wow” i očito joj je pomogao da poveže osjećaj i radnju. Nakon toga se i pokakala na travi i, koliko god to nama zvuči kaotično, njoj je to bio trenutak učenja. Od tog dana – kao da je sve sjelo.

Za dnevno spavanje nije imala pelenu i nije bilo nezgoda, ali za noćno sam joj stavila pelene gaćice jer taman kad bi npr. 10 dana bila suha po noći i ja bih se odlučila maknuti joj je, 11. dan bi se popiškila i jednostavno mi se najiskrenije to nije dalo čistiti. Na kraju ih je imala za noć idućih još 6 mjeseci.

Za to noćno spavanje smo koristili pelene-gaćice da se ipak razlikuju od klasičnih pelena i da se oblače kao gaće kroz noge, a ne u ležećem položaju i da je ne zbunjujem. Bitno mi je bilo da nema osjećaj da se vraćamo na pelene, nego da su to samo “posebne gaćice za spavanje”. Čak me i pitala jednom što je to, i kad sam rekla da su to gaćice i prihvatila je bez problema.

Kako je to dalje izgledalo u stvarnom životu

Nakon tog petog dana stvari su krenule na bolje, ali ne preko noći savršeno. I dalje je bilo nezgoda, ali puno rjeđe. Počela je prepoznavati kad mora piškiti ili kakati i sve je bilo opuštenije. Kroz nekih tjedan dana već smo bili stvarno dobri preko dana i sa sve manje nezgoda. 

U svakodnevici su mi jako pomogle neke male stvari:

• imati stvarno puno gaćica (da nemaš stres oko pranja),
• uvijek imati rezervu kad ideš van (jer naravno da će se baš tada dogoditi 😅),
• imati vrećice za kakače koje inače koristimo za peseka da u njih možemo pokupiti sve što trebamo 😄,
• ne raditi dramu oko nezgoda – samo mirno presvući i dalje,
• držati rutinu (prije spavanja i ujutro odmah obavezno na tutu).

Vrtić me jako brinuo, ali ispalo je puno jednostavnije nego što sam mislila.

Tete su bile opuštene, skroz su nas podržale u procesu i rekle da će je one stalno podsjećati, samo da donesemo puno rezervne odjeće. Također u vrtiću djeca idu zajedno na WC i to im je postalo kao neka mala zabavna aktivnost (svaki dan me Kim izvještavala tko je od prijatelja koliko puta bio na WC-u haha). 

Kasnije smo ubacili i nastavak za WC i mali stolčić da se može sama popeti i to joj je bilo jako fora jer je dobila osjećaj samostalnosti.

Ne odustaj drugi dan

Kad sad gledam unazad, najvažnije što bih rekla sebi je: “Ne odustaj drugi dan” jer to što izgleda kao potpuni kaos često je samo faza prije nego što se sve posloži.

Kod nas nije bilo brzo, nije bilo savršeno i bilo je puno trenutaka kad sam mislila da radim krivo ili ju forsiram jer “nije spremna”, ali onda se dogodio taj peti dan od kad smo čvrsto odlučili ići u to i sve je sjelo na svoje mjesto.

Zato ako si sad u toj fazi i misliš odustati – možda si baš na korak do tog klika 🙂 Ako primijetiš da nakon 5 dana pokušavanja nema baš nikakvog pomaka, onda ipak možda napravi pauzu i probaj opet za koji tjedan. 

Sadržaj u Našim pričama predstavlja osobna iskustva mama i ne zamjenjuje stručni savjet. Svako majčinstvo je drugačije — za sve što se tiče tvog zdravlja ili zdravlja tvoje bebe, obrati se svom liječniku ili pedijatru.