Montessori za bebe od 6 do 12 mjeseci

Autor: Ivana Divić
Datum: 04.05.2026.

Zašto sam uvela Montessori tek sa 6 mjeseci? 

Prvih pet do šest mjeseci s bebom za mene su bili vrijeme upoznavanja, uspostavljanja dojenja, hvatanja vlastitog ritma i snalaženja u potpuno novoj svakodnevici. Iskreno, tada mi je najvažnije bilo jednostavno preživjeti dan, buljiti u bebu i učiti kako biti mama. Sve ostalo bilo je (i trebalo je biti) na dnu liste prioriteta. Postoje razdoblja u majčinstvu koja su jednostavno preintenzivna da bi u njih stalo još nešto “dodatno”.

Zato ovaj tekst ne počinje od samog početka. Ne zato što taj period nije važan, nego zato što vjerujem da mamama u tim prvim mjesecima ne treba još jedna stavka na popisu “trebala bih”.

Ovo je priča o razdoblju koje je došlo nešto kasnije – kada su se stvari polako počele slagati, kada smo se svi malo “skulirali” i kada se pojavio prostor za promišljanje o tome kako želimo oblikovati okruženje za našu bebu.

Dijelim svoje iskustvo uvođenja Montessori pristupa u naš dom između šestog i dvanaestog mjeseca, ali bez želje da mu pristupim kao strogom skupu pravila koja moram slijepo pratiti. Nisam htjela preko noći mijenjati cijeli svoj život, izbaciti svu plastiku, kupovati isključivo “savršene” igračke ili težiti nekom idealu koji u stvarnosti nije održiv. Umjesto toga, birala sam ono što mi ima smisla i pritom se vodila ovim citatima:

„Pomozi mi da to učinim sam.“
„Ruka je instrument uma.“
„Dijete koje je koncentrirano neizmjerno je sretno.“
„Jedan od pokazatelja ispravnog odgojnog pristupa jest sreća djeteta.“

…i…

„Pusti dijete da mu bude dosadno.“

Doduše, sumnjam da je ovo citat Marie Montessori, ali meni je bilo jako važno da u ovom ludom vremenu digitalizacije, crtića i mobitela (kojima sam i sama “opsjednuta“) dopustim djetetu da mu bude dosadno i da samo smisli kako se zabaviti ili, ako se ne želi ili ne zna zabaviti, neka baulja i čeka da dosada prođe.

Igra, hranjenje i spavanje – kako je kod nas to izgledalo!

Ovaj tekst podijelit ću u dvije cjeline. U prvom dijelu opisat ću kako sam uredila prostor za igru i boravak, a u drugom mjesto za hranjenje.

Želim još jednom naglasiti da je ovo tekst koji se odnosi na bebu između šestog i dvanaestog mjeseca života. To je razdoblje u kojem dijete još ne može aktivno sudjelovati u kućanskim aktivnostima poput kuhanja, pranja odjeće, pospremanja suđa, pripreme svog mjesta za hranjenje i sličnih zadataka. Takve aktivnosti, koje danas najčešće povezujemo s Montessori pristupom, uglavnom dolaze kasnije – negdje između osamnaestog mjeseca i druge godine života. O njima ću pisati u nekim budućim tekstovima, a zasad ću se fokusirati na ono što je u ovoj dobi bebi važno – prostor na podu, slobodu kretanja i pažljivo odabrane igračke.

Prostor za igru

Prazan prostor pun igre 

U tom periodu taman smo se preselili u novi stan i već sam tijekom njegova uređenja imala na umu da nam dolazi beba. Znala sam da želim otvoren i prozračan prostor s minimalno detalja – bez stvari oko kojih ću stalno razmišljati jesu li sigurne, hoće li pasti, smetati ili predstavljati opasnost. Zato sam dnevni boravak ostavila vrlo jednostavnim. Doslovno smo imali kauč, kuhinju i otok koji nam je služio za jelo… i to je bilo to. 

Zaštitila sam utičnice, maknula lomljive i opasne predmete te mu omogućila da se kreće bez stalnih zabrana. To je donijelo jednu potpuno novu razinu opuštenosti i meni i djetetu.

Ne kažem da sada trebaš sa svojom obitelji preseliti u novi, potpuno prazan stan, ali ovo pišem kako bih naglasila koliko znači maknuti ili pospremiti barem dio stvari koje u tom periodu nisu nužne. Ne samo zato da bi ti bila mirnije glave i da se ne moraš svakih nekoliko sekundi okretati i provjeravati je li beba uzela nešto što nije sigurno ili postoji mogućnost da nešto padne na nju, nego i zato da se beba može slobodno i opušteno kretati prostorom. A ti za to vrijeme možeš, primjerice, kuhati u istom prostoru i jednostavno biti opuštenija.

Igra je djetetov život – neka se igra tamo gdje živi

Od početka mi je bilo važno da boravi s nama (u dnevnom boravku), u srcu našeg doma. Nisam željela stvarati odvojeni “dječji prostor” u koji ću odlaziti igrati se s njim, dok je ostatak stana rezerviran za odrasle. Umjesto toga, htjela sam da se igra uz nas dok kuham, sjedim i pričam. Naravno, pripremila sam mu mali kutak – mjesto s podlogom, ogledalom i nekoliko igračaka. Taj kutak nije bio izoliran, nego dio našeg zajedničkog prostora kako bi od samog početka osjetio da pripada, da sudjeluje i da je ravnopravan član obitelji. 

Koristila sam podlogu koja se može presavijati, što je bilo praktično, ali napravila sam jednu grešku – bila je šarena, s puno crteža. Primijetila sam da se tijekom igre više fokusirao na uzorke na podlozi nego na igračke koje sam mu ponudila. Zbog toga sam je jednostavno okrenula na drugu stranu koja je bila jednobojna (plava). Razlika je bila ogromna. Nakon te sitne izmjene napokon se mogao bolje fokusirati i duže se zadržati u aktivnosti. 

Jedno vrijeme razmišljala sam i o tatami podlogama, ali sam zaključila da mi je preklopna podloga isplativija opcija jer smo stalno bili u nekom “điru” pa sam je mogla nositi sa sobom gdje god bismo išli. Ako vi niste često izvan kuće, razmisli o tatami podlogama jer mi djeluju kao odlična opcija – stabilnije su, vizualno neutralnije i dugoročno praktičnije rješenje koje bolje podržava djetetovu igru i kretanje pogotovo kad postane mali puzač.

Jednostavne igračke na dohvat ruke

Sljedeća stvar koju sam imala na umu bila je dostupnost. Sve što se nalazi u bebinom prostoru trebalo bi biti na njenoj razini – vidljivo i dohvatljivo. Igračke sam spustila na pod, u male košare ili na niske police, kako bi beba mogla sama birati čime će se igrati. 

Drugi važan element bio je red i jednostavnost. Umjesto velikog broja igračaka, birala sam nekoliko odabranih i rotirala ih. Prostor bez previše podražaja mu je pomogao da se bolje fokusira, a meni olakšao održavanje reda. Svaka stvar imala je svoje mjesto, što je s vremenom pomoglo da razumije strukturu i predvidljivost prostora.

Ruka je instrument uma… ali i noga!

Veliki fokus mi je bio na djetetovoj senzoričkoj igri pa sam, uz razne teksture koje sam mu nudila za istraživanje rukicama, razmišljala i o senzornim podražajima koje može dobiti kroz svoja mala stopala. Zato je stalno bio bos! Balkanske mame i bake križale su se na to lijevom rukom, ali moja beba za vrijeme dojenja nije bila niti jednom bolesna (a stalno je bila bosih nožica). Čim je prestao dojiti i obukao čarape, temperature od 40 °C postale su redovita pojava. 😅

Zato sam po stanu slagala razne senzorne podloge i kocke po kojima je mogao gaziti, istraživati različite teksture i jačati stopala. Posebno mi se dobrim pokazalo staviti senzorne kocke uz rub kauča jer se bebe oko 10. mjeseca počinju podizati na noge uz namještaj pa po njima hodaju, istražuju i dodatno razvijaju ravnotežu i stabilnost.

Oprema za jelo 

Tijekom trudnoće sam razmišljala da moram unaprijed pripremiti sve da bude spremno kad beba dođe. Međutim, vrlo brzo sam shvatila da priprema prostora nije jednokratan zadatak, nego proces. Kako dijete raste i razvija se, tako se mijenja i prostor oko njega. Zato sam birala namještaj koji može “rasti” s djetetom kako ne bismo stalno morali kupovati nove stvari.

Najbolji primjer za to bila mi je hranilica. U početku sam ja stavljala dijete u nju, a kasnije je naraslo dovoljno da se samo popne na stolicu i privuče se stolu za kojim svi zajedno sjedimo i jedemo. To mi je bilo jako važno jer sam htjela da od samog početka sudjeluje u obiteljskim obrocima, a ne da jede odvojeno od nas.

Od prvog dana pustila sam ga da jede samostalno. Svjesno sam ušla u avanturu zvanu hrana ispod hranilice, na bebi, u kosi, na zidu i doslovno svugdje osim u ustima. 😅 Nekad mi se činilo da više hrane završi po stanu nego u djetetu. Long story short – moje dijete je s 18 mjeseci samostalno koristilo žlicu i vilicu te pilo iz male čaše za rakiju. Hranio se praktički kao odrasla osoba, samo u mini verziji.

Često kupujemo igračke koje potiču razvoj fine motorike, a istovremeno dijete hranimo isključivo mi kako ne bismo uprljali stan i izgubili živce. Ja sam tome pristupila potpuno drugačije – motoriku smo vježbali kroz stvarne životne situacije. Pustila sam ga da jede samostalno, istražuje hranu, hvata, prolijeva i pokušava. Da, hrane je bilo posvuda. Stan je često izgledao kao mjesto zločina nakon ručka, ali dugoročno mi je to imalo puno više smisla nego da motoriku “vježbamo” samo kroz igračke. Neka se dijete hrani samo, a stan će se očistiti… nekad. A ako dođe druga beba – možda nikad. 😜

Prvo sam mu kupila dječji silikonski pribor za jelo, tanjure i čaše. Nakon jednog ručka sve sam stavila u perilicu i taj silikon je toliko poprimio miris deterdženta i perilice da mi se doslovno zgadio za sva vremena. Tada sam si rekla “Ajmo jednostavno prijeći na ono što i mi koristimo”. Dala sam mu mali keramički tanjur i staklenu čašu. U glavi sam si postavila granicu – ako razbije tri čaše ili tri tanjura, smislit ćemo neko pametnije rješenje. Od tada do danas razbio je samo jedan tanjur, i to zato što mi ga je htio dodati kad je završio s jelom pa ga je prerano pustio. I tako je sav silikonski dječji pribor završio u smeću i koristili smo pravi pribor za odrasle koji ima svoju težinu i strukturu. I ono što je djetetu najvažnije – isti je kao i mamin!

Koje Montessori igračke kupiti? 

Možda si se do kraja teksta pitala gdje je popis Montessori pomagala, “must-have” igračaka, dodataka i svih onih proizvoda koje internet voli proglašavati neophodnima. E pa, namjerno ga nisam stavila. Iskreno, mislim da je velik dio toga samo još jedan marketinški trik koji se roditeljima prodaje pod “nužno za razvoj djeteta”. Realno, djetetu često najviše trebaju prostor, vrijeme, uključenost u svakodnevni život i roditelj koji je prisutan i prema njemu se odnosi kao prema sposobnom biću.

A između ostaloga, napisale smo opsežan tekst Razvoj po mjesecima 0-12, u kojem smo detaljno opisale koje igračke koristiti i na koji način kako bi se potaknuo bebin razvoj. U njemu su obuhvaćene sve, kako je popularno reći, Montessori igračke.

I sad znam da će neka čitateljica reći: “joj Slavice, smiri se!” Pa evo, za tebe koja ipak želiš neku Montessori aktivnost, neka beba ode s bakom zalijevati cvijeće, neka vadi čarape iz košare za veš, neka promatra kako kuhaš ručak, prebire po lišću u parku ili zajedno bacajte kamenčiće u more. Možete i probušiti rupu u kutiji za cipele i u nju gurati štapiće za uši ili loptice. Ono najvažnije je – nemoj kupiti još jednu novu Montessori igračku s Temua! 

Sadržaj u Našim pričama predstavlja osobna iskustva mama i ne zamjenjuje stručni savjet. Svako majčinstvo je drugačije — za sve što se tiče tvog zdravlja ili zdravlja tvoje bebe, obrati se svom liječniku ili pedijatru.