Hospitalizacija u trudnoći — mamin instinkt

Autor: Dora Šerbec
Datum: 16.04.2026.

Čudan nemir

U ovoj priči ispričat ću ti kako me moj instinkt pred sam kraj trudnoće, u kojoj je do tada sve bilo uredno i bez komplikacija, doveo do hospitalizacije koja je trajala tri tjedna. 

Kad sam bila trudna, na svim pregledima nalazi su bili uredni, ultrazvuci dobri i ništa nije upućivalo na to da bi se išta moglo zakomplicirati. Ipak, pred kraj trudnoće počela sam osjećati neki čudan nemir koji nisam znala objasniti, jednostavno sam imala osjećaj da nešto nije kako treba.

Moja beba se nije puno micala

Moja beba se nije puno micala. Ali stvarno nije. Niti ono da pojedeš kocku čokolade pa čekaš reakciju – kod mene nije reagirala ni na to. Znalo bi proći nekoliko dana da je jedva osjetim. Pred kraj trudnoće znala sam doslovno cijeli dan ležati u tišini, ne micati se i samo čekati da se ona pomakne, jer su pokreti bili jako rijetki i slabi pa sam htjela biti maksimalno fokusirana na njih. Doslovno bih odbijala kave s prijateljicama u tih 45 dana prije poroda kad sam najviše trebala uživati, samo zato jer sam doma ležala i čekala da se ona pomakne.

Naravno, u isto vrijeme društvene mreže su me bombardirale videima trudničkih trbuha koji se valovito pomiču, bebinih nogica koje strše van i snažnih udaraca. Moj trbuh nije izgledao tako. Ni približno. Nikad.

Nemir koji nije prolazio

Sjećam se da je prošlo dva ili tri dana da bebu gotovo uopće nisam osjetila. Ne mogu se više točno sjetiti koliko, ali znam da je u meni rastao takav nemir da više nisam mogla izdržati. Bila sam tada trudna otprilike 37 tjedana i nazvala sam svog ginekologa i rekla mu da ne osjećam bebu. On mi je odmah rekao: “Idi na hitnu.”

To bih preporučila svakoj trudnici – ako osjetite bilo kakav nemir ili nesigurnost, idite na pregled. I ako odete pet puta bez veze, nije važno.

Mir u glavi je najbitniji i, iskreno, ne znam zašto sam ja tako dugo čekala da odem jer taj mir nisam imala, koliko god sam se trudila uvjeriti samu sebe da je sve u redu.

Hospitalizacija

Kad sam u 37. tjednu došla na hitnu u bolnicu u kojoj sam planirala roditi i rekla im da ne osjećam bebu, odmah su me zadržali na promatranju. I to je nešto što se često događa – čim dođeš s tom rečenicom na hitnu, pred kraj trudnoće, velika je vjerojatnost da ćeš ostati u bolnici do poroda. Tako je bilo i kod mene. Svi nalazi su bili uredni, CTG dobar, ultrazvuk dobar, sve u redu – ali beba se jednostavno nije micala.

Tri tjedna na patologiji trudnoće

U sljedećim danima nadala sam se da će me možda ipak pustiti doma pošto sam imala uredne nalaze i da neću morati ležati tri tjedna na odjelu patologije trudnoće i čekati termin poroda, ali ipak me nisu puštali. Možda i bolje, jer bih doma vjerojatno bila još luđa i stalno razmišljala je li sve u redu.

Znala sam da će me, ako ne rodim ranije, inducirati na dan termina jer sam imala gestacijski dijabetes. I tako je i bilo – ostala sam tamo do poroda.

Što je “patologija trudnoće”?

Ležala sam na odjelu patologije trudnoće u KBC-u Sestre milosrdnice, gdje su smještene trudnice koje imaju neki problem ili zahtijevaju pojačan nadzor. Taj odjel je odvojen od odjela babinjača gdje su mame s bebama, ali je dovoljno blizu pa sam često doživjela da bih cimericu s patologije otpratila na porod, a nakon toga bi ona završila na babinjačama s bebom. Uvijek je to bio neki poseban trenutak na odjelu. 🙂

Btw, moram reći da mi je naziv „patologija trudnoće“ uvijek zvučao jako ružno i strašno, a zapravo se radi samo o odjelu gdje trudnice trebaju malo više nadzora.

Tri tjedna sam ležala tamo i svaki dan su nalazi bili uredni, CTG uredan, ultrazvuk uredan, sve je bilo u redu, ali beba se i dalje micala minimalno. Nikad neću zaboraviti kako bi sestre znale doslovno protresti cijeli moj trbuh da probude bebu i dobiju neku reakciju jer je na CTG-u bila super, ali ovako pokreta gotovo nije bilo.

Život na odjelu

Ja sam se smjela kretati po odjelu, hodati po hodniku, otići u zajedničku prostoriju gdje je bio jedini televizor, tamo sjediti, gledati TV ili hopsati na pilates lopti. Naravno, iz bolnice se nije smjelo izlaziti. Bilo je cimerica koje zbog svojih dijagnoza nisu smjele ustajati nego su morale strogo mirovati i stalno ležati.

Posjete su bile dopuštene, ali samo popodne u određenom terminu (ne sjećam se iskreno u kojem točno). Posjetitelji nisu smjeli ulaziti u sobe, nego bismo izašle na hodnik gdje je bio aparat za kavu i nekoliko stolica pa bismo tamo sjedili i malo se podružili. Iskreno, to mi je zapravo bilo skroz ok jer nas je u sobi bilo više i ovako nitko nikome nije smetao, a i manja je šansa da netko donese neki virus među trudnice koje su ionako osjetljive.

Hrana je bila bolnička, sasvim okej, ali uglavnom nezačinjena, pa moj savjet – neka vam netko donese malu solenku. Neke su si cure naručivale hranu preko Wolta, ali ja to nisam prakticirala. Iskreno, ne mogu zamisliti dostavljača koji bi me trebao pronaći po tim hodnicima, ulazima i katovima kad se ni ja sama prvih dana nisam snalazila.

Pošto nisam očekivala da će me nakon odlaska na hitnu hospitalizirati, nisam imala ništa sa sobom pa mi je suprug naknadno donio stvari – robu (imala sam tajice i majicu, nisam morala biti u spavaćici), higijenu, slušalice, punjače, laptop, power bank… Nisam imala utičnicu blizu kreveta pa sam stalno kombinirala – punila power bank pa preko njega mobitel ili laptop, pa opet u krug. Cijela logistika samo da ne ostanem bez baterije. 😀

Kako se radilo o tri tjedna boravka, muž i mama su mi svako malo donosili čiste stvari i odnosili prljave.

Na odjelu je bilo jako toplo (bio je 4. mjesec, a grijanje je još uvijek jako radilo), pa sam se često presvlačila i tuširala.

U ta tri tjedna upoznaš sve doktore i sestre, izmijeni se puno cimerica, svaka ima svoju priču i nekako se sve međusobno razumijete jer ste u istoj situaciji. Dani su dugi, ima puno čekanja, ali nekako se navikneš na taj ritam – CTG, vizita, hodnik, razgovori, telefon, serije i tako iz dana u dan.

Koliko god ti tjedni tjedna bili dugi i ponekad psihički naporna, danas mogu reći da mi je drago što sam bila tamo. Bila sam pod nadzorom, stalno su me pratili i imala sam osjećaj sigurnosti i mira. Doma bih vjerojatno stalno razmišljala i brinula se, ovako sam barem znala da smo na pravom mjestu ako se bilo što dogodi.

Porod i odgovor koji nismo znali prije

Došao je i dan poroda, inducirali su me. I moram ti reći – indukcija u kombinaciji s epiduralnom meni je bila super iskustvo i uopće nije bilo tako strašno kao što su mi svi govorili. Možda sam samo bila delulu i imala super sreću, ne znam stvarno, evo! Savjetujem ti i da pročitaš mama360 book Sve o porodu za stručne informacije o indukciji i epiduralnoj.

Tek tijekom poroda, kad je beba već skoro bila vani, otkrilo se zašto se cijelu trudnoću nije micala – imala je pupčanu vrpcu omotanu oko ruku i nadlaktica i jednostavno se fizički nije mogla micati.

To mi je i dan danas nevjerojatno jer na ultrazvuku se doslovno vide svi bebini organi, a da se to nije vidjelo na 657753 ultrazvuka koji su mi rađeni tijekom trudnoće, ne razumijem… Ali tada mi je jedino bilo važno da je sve dobro završilo.

Ono što želim da svaka trudnica zapamti

Ako iz moje priče trebaš izvući jednu poruku, onda je to ova:

Ako osjećaš nemir, ako ti se čini da se beba manje miče, ako jednostavno imaš loš osjećaj – idi na pregled. Odmah. Koliko god puta treba.

Imaš pravo biti dosadna, imaš pravo tražiti odgovore i imaš pravo na mir u trudnoći. Ništa ne može zamijeniti mamin instinkt. Ja sam otišla na pregled samo da bih bila mirna, a na kraju sam hospitalizirana tri tjedna. I danas sam zahvalna na tome (koliko god mi je tad to bilo naporno i teško), jer sam bila pod nadzorom, pazili su me i znala sam da smo obje u sigurnim rukama.

Da sam ostala doma, pitanje je bi li sve završilo ovako dobro!

Sadržaj u Našim pričama predstavlja osobna iskustva mama i ne zamjenjuje stručni savjet. Svako majčinstvo je drugačije — za sve što se tiče tvog zdravlja ili zdravlja tvoje bebe, obrati se svom liječniku ili pedijatru.