Upala uha kod bebe – od antibiotika do cjevčica

Autor: Dora Šerbec
Datum: 16.04.2026.

Od šmrkavog nosa do operacije

Mislim da svaka mama ima onaj trenutak kad shvati da nešto “ne štima” – kad vidiš da dijete plače od bolova, da noćima ne spava, da antibiotici ne pomažu i da stalno ideš doktorima, a problem se ne rješava.

Naša priča s upalama uha počela je sasvim bezazleno, kao i kod većine vrtićke djece – šmrcavi nos, prehlada i temperatura, ali vrlo brzo pretvorila se u nešto što je trajalo mjesecima i što nas je na kraju dovelo do operacije i ugradnje ventilacijskih cjevčica.

Sve je počelo kad je Kim imala godinu i 7 mjeseci, dva mjeseca od kad je krenula u vrtić. Prva dva mjeseca sve je bilo super – tu i tamo šmrcavi nosić, neka mala prehlada, ali ništa strašno, ništa što većina djece u jaslicama ne prođe.

Prva upala uha

A onda je negdje u studenom došla prva upala uha. Krenula je lagano: nervoza, temperatura, crvenilo u uhu, ali pedijatrica se nadala da ćemo uspjeti riješiti s kapima, bez antibiotika. Dobili smo kapi, koristili ih par dana, ali nisu pomogle i na kraju smo ipak dobili antibiotik. On je brzo djelovao, ona je ozdravila, vratila se u vrtić i mislili smo da je to to.

Ali nije prošlo.

Nakon par dana od zadnjeg dana antibiotika opet visoka temperatura, nemirne noći, plakanje, izvijanje od bolova u kinderbetu… Tada sam čak mislila da je boli trbuh koliko se izvijala, ali zapravo je opet bilo uho. Vratili smo se pedijatrici i tako je krenuo začarani krug koji je trajao mjesecima.

Doslovno je mjesec dana, a možda i više, ona stalno bila na antibiotiku ili imala par dana pauze pa bi opet došla nova upala. Jadna pedijatrica stvarno više nije znala što bi nam dala, a vidjela sam i na njoj da joj je teško stalno davati tako malom djetetu antibiotike, ali jednostavno nije bilo izbora jer su upale bile jake i bolne.

Otorinolaringolog

Pedijatrica nas je naručila i kod otorinolaringologa u Klaićevu ali smo prvi termin dobili tek za 6 mjeseci što nam je bilo potpuno neprihvatljivo čekati. Naručili smo se privatno u Unimedic polikliniku kod doktora Gebera, koji je potvrdio naše sumnje da ovo nije normalno stanje i rekao da postoji opcija ugradnje ventilacijskih cjevčica. Međutim, smatrao je da bi ipak još malo trebalo pričekati jer joj je to “tek” bila druga ili treća upala zaredom, da je dosta mala za operaciju pod općom anestezijom te da bi bilo bolje pratiti kako će se situacija razvijati, s čime smo se složili.

Ona je u tom periodu živjela na Lupocetu i Neofenu (dr. Geber nam je rekao da ne štedimo na njima jer su to stvarno jaki bolovi i da se ne brinemo o tome da će napraviti neku štetu tih par tjedana / mjeseci konstantnog korištenja).

Radila sam takve rasporede da ima konstantno pokriven period od 24 sata s lijekovima i da se izmjenjuju svaka 4 sata kako bi joj barem malo ublažili bol. Čak bih joj davala novu dozu “po rasporedu” i prije nego što je opet krenula temperatura i bol jer sam ih htjela spriječiti – bila je jako mala i meni je to bilo grozno, ali stvarno ju je jako boljelo i nisam ju mogla gledati kako se pati.

Ispiranje nosa je pogoršalo stvar

U međuvremenu smo završili i na hitnoj otorinolaringologiji gdje su nam stalno govorili isto – morate ispirati nos i to na način da ide fiziološka na špricu na jednu nosnicu unutra, a na drugu van.

U jednom trenutku sam rekla da ako mi još jednom netko kaže da to moramo raditi  – vrištat ću!

Stavljali smo joj u nos sve što postoji – antibiotske kapi, kortikosteroide, razne druge kapi, ispiranja, usisavanja… Ali zapravo je problem bio što je kod prve upale sekret otišao predaleko prema uhu, a ja sam ga tim načinom ispiranja, za kojeg su mi govorili da radim, samo još dublje gurala i stvarala dodatni pritisak u uhu. Možeš zamisliti kako je nju tek to boljelo!

Na kraju joj je pukao bubnjić od pritiska. Prvo jedan, pa nakon par dana i drugi. Meni je to tada bilo prestrašno, ali pedijatrica nam je rekla da kod male djece to često zapravo nije strašno i da bubnjić brzo zaraste. I stvarno je kroz tjedan-dva zarastao bez ikakvih posljedica na sluh. Zapravo je čak bilo i dobro da je puknuo jer je taj sekret i pritisak izašao van (na drugu stranu – kroz uho, ne kroz nos) pa ju je manje boljelo.

I opet smo mislili da je to to, sad će biti kraj problemima.

Ali nije bio.

RSV, bolnica i odluka za cjevčice

Cijelo vrijeme dok je bila na antibiotiku (i tih par dana između njih), nije išla u vrtić, imali smo čuvalicu jer joj je nakon toliko antibiotika organizam bio jako oslabljen i odlaskom u vrtić bi odmah “pokupila” nešto. I onda je svejedno nekako dobila RSV, iako nije išla u vrtić niti bila u ikakvom kolektivu, već samo s čuvalicom i s nama. S RSV-om je opet krenuo nos, sekret, i opet se sve prebacilo na uho i opet nova-stara upala.

Više se ni ne sjećam koji su to upala i antibiotik bili po redu u ta dva mjeseca.

Za Božić je opet imala visoku temperaturu, bila u bolovima, bila na antibiotiku koji ovaj put nije djelovao i završili smo na Zaraznoj. Tamo su nam potvrdili upalu uha i zbog toga što antibiotik nije djelovao, smjestili su nas u dnevnu bolnicu da prima antibiotik intravenozno.

I iako joj je opće stanje bilo bolje, uho je i dalje bilo crveno i upala nije prolazila.

Tada smo se opet javili dr. Geberu kod kojeg smo već bili i rekli mu da je to već šesti antibiotik u 2-3 mjeseca (od kojih jedan intravenozni) i da ovo više nema smisla. On se tada složio i potvrdio da je sada pravo vrijeme za ugradnju ventilacijskih cjevčica i da nemamo što više čekati.

Pošto je već imala svježe nalaze sa Zarazne, odmah smo ih odnijeli anesteziologu i odlučili smo operaciju napraviti privatno kod dr. Gebera. U subotu smo bili na pregledu, a već u ponedjeljak je bila operacija. Zapravo je možda i dobro što je sve bilo tako brzo jer nisam stigla googlati i paničariti, samo sam vjerovala doktoru da će sve biti ok jer više nismo imali izbora.

Operacija i život nakon cjevčica

Operaciju smo platili oko 1000 eura (početkom 2025. god). Došli smo popodne oko 13 sati, dobili sobu u kojoj se igrala, a onda su je odveli u salu. Anesteziolog nam je objasnio da će joj staviti masku na usta i da će biti pod općom anestezijom svega 15-ak minuta. Ja sam dobila zaštitno odijelo s kojim sam ušla zajedno s njom u operacijsku salu, polegnula ju ga stol, stavili su joj masku (dosta se opirala, to mi je bilo zapravo najstresnije) i ja sam ju mazila dok nije zaspala. Kad je zaspala, odmah sam izašla van da doktor što prije krene sa operacijom jer što je brže on gotov, brže će buditi Kim iz opće anestezije. 

Nisam se “ni okrenula” i već za par minuta su mi ju doveli nazad – bila im je na rukama onako poluuspavana, stavili su ju na krevet i utoplili. Nakon toga je slijedilo nekih pola sata laganog maženja i postupnog buđenja. Kroz sat vremena je bila već skroz budna, vesela, samo onako malo umorna – nije povraćala, nije ni jednom zaplakala..

Zapravo je prošlo sve 1000 puta mirnije nego što sam očekivala. Nakon 2 sata od operacije, dobila je vode i malo za jesti da doktori vide kako reagira ali nije bilo nikakve reakcije ni povraćanja.

Istu večer već oko 19 sati su nas pustili doma. Ni jednom se nije dirnula po uhu kao da ju nešto smeta ili boli.

Cjevčice u uhu

Te cjevčice su zapravo male plastične cjevčice veličine zrna riže koje se stave u bubnjić i služe da ventiliraju uho i da sekret može izlaziti van umjesto da se skuplja i stvara upalu. Ne vide se ovako golim okom i ugradnja njih je bila najbolja odluka koju smo mogli donijeti!

Cjevčice obično ispadnu same nakon 6 mjeseci i nama su točno nakon 6 mjeseci od operacije ugradnje ispale – samo smo ih pronašli ujutro na jastuku. Male su, plave boje i ne možeš ih promašiti.

Od tada, da pokucam, nikad više nije imala upalu uha. Sada ima tri godine, ide normalno u vrtić i stvarno je zdrava.

Što smo na kraju naučili?

Prva upala uha nas je koštala jako puno živaca, suza, neprospavanih noći i antibiotika, ali na kraju je sve dobro završilo. Najviše mi je drago što smo tražili drugo mišljenje i što se nismo zadovoljili savjetom da stalno ispiremo nos i čekamo.

Nekad jednostavno moraš slušati svoj osjećaj da nešto nije u redu i tražiti dalje dok ne dobiješ odgovor jer dijete stvarno pati i vidiš da to nije normalna situacija.

Da se vratim unazad, opet bih isto napravila!

I za kraj, savjetujem ti da pročitaš naš tekst Bolesti bebe i lijekovi za više stručnih informacija o bolestima i načinima liječenja kod beba.

Sadržaj u Našim pričama predstavlja osobna iskustva mama i ne zamjenjuje stručni savjet. Svako majčinstvo je drugačije — za sve što se tiče tvog zdravlja ili zdravlja tvoje bebe, obrati se svom liječniku ili pedijatru.